Skica za portret: Vasilije Kačavenda, kandidat za patrijarha
Blizak sa Karadžićem i Mladićem za vrijeme rata, osumnjičen za silovanje Bošnjakinje u crkvi, takođe za vrijeme rata, kriv za rušenje bošnjačkih kuća u Bijeljini koje je kasnije opština morala da plati protjeranim ljudima, sve su to izgleda bile preporuke za vladiku Vasilija Kačavendu da, umjesto da završi u zatvoru, bude jedan od glavnih pretendenata za mjesto patrijarha SPC
Episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda jedan je od pet glavnih kandidata za mjesto patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Kako pišu ovdašnji mediji, on je, uz Amfilohija, glavni pretendent na pomenuti crkveni presto.
Vladika Kačavenda poznat je javnosti iz ratnog perioda u BiH kao blizak prijatelj i poštovalac Radovana Karadžića i Ratka Mladića pod imenom đavolji vladika, kako ga mnogi i dalje zovu. Danas, vladika Kačavenda pripada „konzervativnoj” struji SPC, tzv. bosanskom lobiju, koji se protivi unošenju promjena u liturgiju i saradnji sa drugim religijama. Samtra se jednim od najuticajnijih vladika u SPc jer vodi najbogatiju eparhiju u BiH i ima dobre kontakte sa biznismenima koji su mu omogućili da izgradi dvor na ruševinama bošnjačkih kuća u Bijeljini.
Vasilije Kačavenda je za episkopa zvorničko-tuzlanskog izabran 1978. godine. Tu dužnost je obnašao do 15. maja 1992. godine, kada iz Tuzle bježi u Bijeljinu, ostavljajući svoje vjernike. Po dolasku, počinje njegov ratnohuškački pohod, govor mržnje, prijetnje svima koji ne prihvataju njegove skute, a svuda daje blagoslov politici Radovana Karadžića.
Skromnost kao glavna hrišćanska vrlina: Dvori vladike Vasilija
Iz njegove „ratne” prošlosti zabilježeno je da je, zbog neposlušnosti, poslao vojnike da popa Radomira Markovića izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je njegova supruga, koja je od dobijenih rana umrla, a pop izbačen na ulicu. Nakon tog incidenta, mještani pet sela došli su u Bijeljinu tražeći od Karadžića da Kačavendu protjera, što tadašnji čelnik bosanskih Srba nije uradio.
Vladika je u Bijeljini porušio i deset kuća čiji su vlasnici bili bošnjačke nacionalnosti i na tom mjestu počeo gradnju manastira, crkve i svog groba. Deset godina kasnije, sudskom odlukom, za porušene kuće i dvorišta, Skupština opštine Bijeljina morala je vlasnicima isplatiti dva miliona maraka.
Vladikino ime se veže i za crkvu u Diviču kod Zvornika i dvorištu Fate Orlović u Konjević Polju. Fata već godinama pokušava da „izmjesti” crkvu iz svog dvorišta. Kada ga je novinar nakon preuzimanja dužnosti predsjedavajućeg Međureligijskog vijeća pitao zbog čega crkva nije izmještena, vladika je rekao:
„Što se tiče Fate Orlović, nemojte od te čestite starice da stvarate Jovanku Orleanku. Predmet je u završnoj fazi. Neće da se kaže istina od onih koji je znaju, a to je da se predmet nalazi u Općinskom sudu u Srebrenici, koji treba završiti jedan proces vezano uz zemljište koje je kupljeno da se izmjesti crkva. Sud u Srebrenici je kriv zato što crkva još stoji u dvorištu Fate Orlović”, poručio je Kačavenda.
Vasilije Kačavenda dovodi se i u vezu sa iskazom jedne svjedokinje, koja ga optužuje za silovanje na području opštine Doboj. Djevojka je u to vrijeme imala šesnaest godina, a njena ispovjest je sastavni dio optužnice protiv Predraga Kujundžića Prede, zloglasnog vođe Predinih vukova, kojem se trenutno sudi na Sudu BiH.
„Deset dana nakon što mi je promijenjeno ime, odvedena sam u Bijeljinu da me krste. Sjećam se, u to vrijeme oko te crkve bila je skela. Objekat je bio u obnovi ili izgradnji. Tad sam upoznala vladiku Vasilija Kačavendu. Kada je Vasilije došao pred mene, raskopčao je svoje pantalone, izvadio spolni organ i natjerao me da njegov spolni organ stavim u svoja usta, što sam morala i uraditi, a ovo mi je radio u jednoj prostoriji od crkve. Zatim, Predrag pita Vasilija: 'Hoćeš li je sada ili kasnije, kada bude naša', a Vasilije odgovara: 'Neću kasnije, bit će grijeh kada bude naša, ja hoću sada'. Tada me je vladika silovao. Nakon toga su me krstili”.
Vladika Kačavenda se od 1992. nije vraćao u Tuzlu, gdje je sjediše zvorničko-tuzlanske eparhije. Vladičanski dvor je izdao pod zakup. U pravoslavnoj crkvi u Tuzli bogosluženje obavlja samo ponekad, uglavnom kada su praznici.
Kačavenda se jedno vrijeme bio primirio, međutim, doživio je svojevrsno vaskrsnuće 2009. godine kada je najprije izabran na čelo Međureligijskog vijeća, što je predstavljalo prvorazredni skandal, a onda je i namjero ignorisao godišnjicu stradanja civila na Tuzlanskoj kapiji, kada su se na mjestu zločina pojavili predstavnici Islamske zajednice i Katoličke crkve dok predstavnika SPC-a nije bilo.
15. 12. 2009.
Izvor: e-novine
