Je li četnički vojvoda Tomislav Nikolić Grobar ubijao u Antinu 1991. godine?

Sve što je u Domovinskom ratu snašlo Antin, ovo hrvatsko selo mirnih i poštenih poljodjelaca, odgojenih u duhu katoličke vjere, može se pripisati prije svega potpuno negativnom okruženju. Ovo selo se poput Ćelija, Ludvinaca i Tordinaca našlo u potpunom okruženju onih, koji su odlučili očito mnogo godina ranije, od ovog pitomog kraja napraviti spaljenu zemlju. Treba reći da je to okruženje dobrim dijelom stvoreno doseljavanjem solunskih dragovoljaca nakon Prvog svjetskog rata, a dopunjeno je nakon Drugogo svjetskog rata istjerivanjem Nijemaca i drugih nepoželjnih, redovito bolje stojećih ljudi.

Sjeverno od Antina su Korođ i Laslovo, koji se nalaze u istoj kaši, a istočno su isto tako ugroženi Tordinci. Ovaj trokut ugroženih sela okružen je hrvatskim selima sa srpskom većinom i to zapadno Markušicom, sjeverozapadno Podrinjem i Adom, sjeveroistočno je to Silaš i Bobota, a južno su Gaboš i Ostrovo, te istočno Pačetin. Sva ta nabrojana sela su vrlo rano došla do oružja, iako su ga tradicionalno imala više od Hrvata, jer jugovojska nije ništa ovdje ostavljala slučaju.

Politički gledano Antin je 1990. godine postao selo u kojem je HDZ imao gotovo stopostotnu potporu, što je odmah kod susjeda Srba u Markušici i Antinskoj Mlaki primljeno na znanje i dočekano na nož. Nacionalni sastav Antina je prema popisu iz 1991. godine bio takav, da je selo imalo 997 stanovnika, od kojih je samo jedan bio Srbin, a 12 stanovnika se izjasnilo Madžarima. Treba odmah reći da je susjedna Antinska Mlaka, koja se naslanjala na Antin, na cesti Antin- Tordinci, bila naseljena solunskim dragovoljcima i iz tog sela je uz Markušicu stizalo sve zlo, koje će pogoditi Antin.

Antin je imao čuvenu folklornu skupinu, koja je nastupala na mnogim smotrama izvornog folklora i koja je čuvala i njegovala šokačku tradiciju, no kada bi se obukli i zaigrali nitko ne bi znao da su među Šokcima mnogi porijeklom iz Hercegovine i iz livanjskog kraja. To se moglo znati samo po prezimenima, pa je vođa folklorne skupine Žarko Soldo, Hercegovac. Ranko Soldo je bio dugo godina predsjednik Mjesne zajednice i za njegovo vrijeme u selo stiže voda i telefon, no on je vodio brigu da to dobije i Antinska Mlaka, pa da tamo dođe i struja, ali i da im se sagradi Dom kulture. Vidjeti ćemo kako će na ovu dobrotu susjedi Srbi iz Antinske Mlake uzvratiti Ranku Soldi.

Jedan od Antinjana, koji je stao u obranu domovine, Tomislav Kalaica, isto kao i Ante Strinić- Pušo, će u ovoj priči će nam svjedočiti o zlu koje će snaći ovo selo. Činjenica je da Antinčani svijesni svoga okruženja nisu sjedili skrštenih ruku i da su se pripremali za najgore, ali je i činjenica da su sve to u Markušici i Antinskoj Mlaki pratili. Često će Antinčani u Vinkovcima tražiti pomoć, jednako kao i Madžari iz Korođa i Hrvati iz Tordinaca i da će im iz Općinskog središta pomagati koliko je god bilo moguće.

Da bi mogli pravdati svoje zločinačke namjere i korake u veljači će 1990. godine u “Express politici” biti objavljen članak, da je u Antin stiglo oružje kojim se naoružavaju “antinske ustaše”. Pisali su da je riječ o tegljačima oružja, pa se moglo zaključiti da su Antinčani opasnost i da su naoružani do zuba, što nije bila istina ni u primisli. Stvarnost je nažalost bila takva, da Antin ni izdaleka nije imao dovoljno oružja, pa je bilo puno više onih koji su bili spremni braniti Selo, nego što je blo oružja.

Pritisak na Antin jednako kao na Korođ započeo je već u lipnju, a nastavljen je u srpnju i kolovozu, da bi sve potkraj rujna 1991. godine bilo neizdrživo. Ante Strinić kaže da su Srbi u Antinskoj Mlaki već u svibnju imali tenkove, koje su kasnije ukoplai i iz kojih su tukli Antin. Ovi u Antinskoj Mlaki su uz pomoć JNA premostili Vuku i tako povezali ostrovo, Gaboš, Markušicu, Podrinje i Adu s Pačetinom, Silašom i Bobotom, odnosno, Daljem i Borovim Selom.

Svakodnevni napadi na Antin potkraj rujna će dovesti do toga da su Antinčani odlučili izaći iz mjesta organizirano prema Tordincima i dalje šljunčarom prema Nuštru i Vinkovcima. Cilj je izvući sve nepotrebne za borbu, a ta odluka je krenula u ostvarenje u noći 29. na 30. rujna. Biraju put za kojeg računaju da je siguran i to poljskim putem između Korođa i Tordinaca, no tu kod piste, gdje se predavala šećerna repa dočekati će ih zasjeda. Tada gine Vlatko Matanović, a ranjene su Anica Božić i Anuška Pastor, a otada se Anuška Pastor vodi kao nestala. To je natjeralo Antinčane da se vrate u selo, no na sreću ih je pred selom zaustavio Ante Strinić, pa su se na vrijeme sklonili pred napadom koji dolazi iz Markušice i Antinske Mlake.

Taj 30. rujna Antinčani zovu crni ponedjeljak, jer su prihvatili ultimatum o predaji, koji je došao iz Markušice i koji je glasio: “Ako se Antin i Korođ ne predaju, biti će sravnjeni sa zemljom”. Oni koji su bili spremni pružiti otpor smatraju da su Antinčani bili lakovjerni, jer su povjerovali ovima iz Markušice. Pokazati će se da Tordinci i Laslovo nisu to učinili i da su se uspjeli braniti do 25. listopada, odnosno,18.studenog.

Na pristanak o predaji ovi iz Markušice šalju traktor s prikolicom na koju Antinčani trebaju staviti svoje oružje. Kasnije će Nikola Ilić, Srbin iz Antinske Mlake, tvrditi da su Antinčani predali samo tri stotine automatskih i lovačkih pušaka. Nekoliko Antinčana ne će pedati oružje, već će se kroz šumu probiti prema Vinkovcima. Ostali će u tužnoj koloni uz garanciju koju je dao Srbin Dragan Petković zvani Mačak, otići preko Markušice u Stare Mikanovce pa dalje za Veliku Kopanicu.

Od tada Antin nije predstavljao u vojničkom smislu nikakvu opasnost, pa ipak će tu biti ubijeno 27 civila, koji su tu ostali nakon istjerivanja iz Antina. Ukupno će biti ubijeno ili poginulo 37 Antinčana, od kojih je, kako smo rekli 27 ubijeno u selu, od kojih je samo 12 pronađeno a devet identificirano. Ostaje pitanje zašto su ubijeni kada u najvećem broju slučajeva nije riječ o ljudima sposobnim za borbu, a ovo selo je bilo duboko u neprijateljskoj pozadini. Služilo je uglavnom za smještaj srbijanskih rezervista i Šešeljevih četnika, koji su u najvećem dijelu bili topnici, koji su odatle tukli hrvatska mjesta. Drugi su se bavili pljačkom i zločinima, a dio njih je tu stigao iz zemlje koja je provodila agresiju iz Srbije. Treba još reći da je u Antinu ostala 91 osoba, od kojih je troje djece, a ostali su, jer je netko trebao hraniti ostavljenu stoku. Danas oni samo mogu svjedočiti što im se dogodilo i tko je to učinio, no ostaje žalosna činjenica da za zločin u Antinu do danas nije nitko odgovarao. Još je žalosnija činjenica da je pitanje zločina u Antinu pokrenula Nataša Kandić, ravnateljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda. Činjenica je da se većina onoga što se dogodilo u Antinu zna, a da je bilo volje moglo se znati sve i moglo se barem dokazati ljudima da žrtva za domovinu nije bila uzaludna, iako je očito bila nužna.

Već smo rekli da je prvi poginuli Antinčanin Vlatko Matanović, koji gine u pokušaju izlaska civila iz sela u noći 29. na 30. rujna, a od tada se gubi svaki trag Anuški Pastor. Potom su ubijena dvojica Antinčana, koji su imali garanciju da će moći slobodno proći kroz Antinsku Mlaku. Zvonku Mlinareviću su obećali da će ga pustiti u bolnicu, da posjeti ranjenog ženinog brata, ranjenog te noći. Ranku Soldi su obećali da može slobodno ići u Antin, a svjedoci tvrde da su zadnji puta viđeni u kući Đorđa Vukića-Đoke u Antinskoj Mlaki, koji bi mogao danas objasniti, što se zapravo dogodilo sa Zvonkom Mlinarevićem i Rankom Soldom. Oni su nakon mirne reintegracije pronađeni i identificirani na novosadskom groblju, a svjedoci tvrde da su u Dalju ubijeni i bačeni u Dunav. Postoji i tvrdnja da su im prije bacanja u Dunav zabetonirali noge, no kako se beton nije dovoljno stvrdnuo, ubijeni su isplivali.

Najpouzdaniji svjedok za daljnja ubijanja u Antinu je Ante Strinić-Pušo koji će sudjelovati u obrani Tordinaca, no ne će nakon pada sela 25. listopada krenuti u proboj prema Jarmini, već će odlučiti uz svu neizvjesnost vratiti se u selo. On će za dolazak do Antina trebati tjedan dana, iako je udaljenost tek pet- šest kilometara, a na putu će dva puta morati preplivati Vuku. On će se od početka studenog skrivati na tavanima najprije svoje kuće, pa na kraju kuće svojih roditelja sve do 12. veljače 1992. godine.

Prvih dana svog skrivanja on će promatrati komšije iz Antinske Mlake kako sustavno pljačkaju selo. Tomislav Kalaica kaže da je za to bio zadužen Bato Dragojević iz Antinske Mlake, koji je vršio popis stoke i raspoređivao gdje što treba otići. Kalaica tvrdi da je Aco Ilić iz Antinske Mlake po Antinu silovao i ubijao, a Josipa Pastora je tukao do smrti i za vjerovati je da je on pripadnik “škorpiona”. Kalaica tvrdi da danas postoje ljudi u Antinskoj Mlaki, a Ante Strinić dodaje i u Markušici, koji bi mogli dati odgovore na sva pitanja vezana za ubijanje i mučenje 27 civila iz Antina.

Ante Strinić kaže: “Gledam kako ovi iz Antinske Mlake s uvezenim četnicima pljačkaju po selu. Ulaze u kuću Vicka Mikulića, izvode ga van i ubijaju ga hladnokrvno u vrtu. Čuo sam samo kratki rafal. Nekoliko dana iza toga dvojica dolaze susjedi Ivki Farago i ubijaju je. Čuo sam samo jedan ispaljeni hitac. Njezin je suprug zajedno s mojim roditeljima tražio njezino tijelo, ali bez uspjeha”. Vicka Mikulića odvoze traktorom Božo Vukić i Žarko Đipalo, a samo su ga umotali u pokrivač i odvezli sahraniti. Čim su to obavili, kuću će mu temeljno opljačkati, a predvodi ih Aleksandar Ilić. Nastavljaju potom pljačkati kuću Vlade Vidulina i to čine Đorđe Miljuš i Žarko Đipalo, no kako im je peć preteška zovu u pomoć Duleta Đipala. Tako Ante Strinić nabraja sve što je vidio, a da zna što govori potvrđuje i sljedeće: “Gledao sam s tavana kao ti isti Srbi iz Antinske Mlake kombajnom beru kukuruze, koji nisu njihovi, a odvoze ih kamionima somborske registracije. Zapamtio sam da je jedan kamion imao registracijske oznake SO-777-52″.

Smjena agresorske vojske dogodila se 26. studenog u 21 sat. Rasporedili su se po selu i smjestili u sve čitave kuće unoseći potreban namještaj i peći iz kuća koje im nisu trebale. Ante kaže: “U Antinu su tri-četiri različite vojske i to “beli orlovi”, četnici Mirka Jovića i Vojislava Šešelja, “arkanovci”, no najbrojniji su rezervisti, koji su ovaj put stigli iz beogradskog naselja “Žarkovo”, pa su tako Antinu htjeli dati ime Žarkovac. Često će po noći čuti zapovijed “Puni plotun, pali”, a mi smo u Vinkovcima znali da tuku Borince, Koritnu, Mrzović, Kešince i Semeljce. Tukli su dakle, najviše đakovačka sela ne bi li ostvarili Šešeljevu prijetnju da će Đakovačku katedralu “rušiti ciglu po ciglu”.

Na Božić 1991. godine u kuću Antinih roditelja dolazi skupina srbijanskih rezervista, koji su radili u vojničkoj kuhinji u kući Antinog susjeda Vidulina. Kažu da su došli čestitati Božić i donijeli su kave i cigareta. Priču je iz susjedne prostorije slušao Ante i čuo kako se oni tuže da su protiv svoje volje mobilizirani i da se ne mogu načuditi kako se ponašaju domaći Srbi, koji su kao ugroženi, a oni vide da oni imaju sve. Pitali su Antine roditelje, da li im treba što, a sutradan su donijeli vreću krumpira i nešto graha. Želim namjerno ovo reći, jer sigurno je među njima bilo i takvih, no što je tu radio Tomislav Nikolić, zaposlenik do rata kragujevačkog poduzeća Gradska groblja. On je po tom svom zaposlenju u Srbiji dobio nadimak Grobar, no za zasluge ubijanja nemoćnih i nedužnih u Antinu, Vojislav Šešelj će ga u svibnju 1993. godine proglasiti četničkim vojvodom. Oni koji poznaju smisao i pravila četništva,znaju da to ne može postati netko, tko nije u ratnim prilikama osobno nekoga ubio, a to uvijek mora biti na svirep način.

Tomislav Kalaica kaže, kada su ubijali da su oni tako mučili ljude da su se Antinom čuli jauci od željezničke postaje Antin- Markušica od Antina udaljenog gotovo dva kilometra. Tu uz prugu je vikendica Ivice Matanovića-Cara, a uz nju je on nekoliko godina prije rata iskopao ribnjak. Taj ribnjak je u vrijeme “junačenja” Tomislava Nikolića u Antinu postao masovna grobnica. Danas u Antinu troje mještana bez sustezanja tvrde da je taj “junak” ubijao stare i nemoćne, a da je to istina potvrđuje i pokušaj da se prije mirne reintegracije sklone posmrtni ostaci ubijenih. Htjelo se sakriti, ali svi pametni znaju da to nije moguće, jer se zna da su u Antinu ubijeni: Zvonimir Flinčec, Stjepan Lončar, Martin Antinac i njegova supruga Ana, Stjepan Patačić, Stjepan Šarčević, Antun Miklošević, Josip Kotarlić, Anica Soldo, Ivan Ižaković, Franjo Miklošević, Vlatko Flinčec, Marica Mihalj, Ivka Farago, Vicko Mikulić, Andrija Lukadinović, Josip Pastor, Zvonko Kovačević, Perica Mihaljević, Mato Kovačević, Vicko Romić, Juliška Pastor, Ranko Soldo i Zvonko Mlinarević. Od 27 ubijenih za vrijeme okupacije Antina 12 ih je pronađeno, a devet identificirano, pa ostaje za upitati one koji o tome nešto znaju, zašto i u čijem interesu šute.

Davor Runtić
Izvor:  blog.vecernji.hr

29. svibanj 2012.

Ljudi su počeli nestajati kad je Tomislav Nikolić s četnicima ušao u selo

 Ivan Matanović Car pokazuje mjesto na svom imanju gdje su pronađeni posmrtni ostaci mnogih nestalih mještana Antina. Poslije je tu podignut veliki bijeli križ

Selo Antin ne zaboravlja vojvodu

U Antinu, selu nedaleko od Vinkovaca, tijekom studenoga i prosinca 1991. godine, nakon što su selo okupirale bivša JNA i srpske paravojne postrojbe, ubijeno je 37 mještana.

Iako mještani Antina tvrde da se dobro zna tko je to činio, do danas nitko od odgovornih za taj zločin nije odgovarao. Priča o ubijenim Antinjanima sada je ponovno aktualna, nakon što je Srbija za svoga novog predsjednika izabrala Tomislava Nikolića, čije se ime često dovodilo u vezu s događajima u Antinu tijekom ta dva mjeseca, a ravnateljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić čak je i javno obznanila, na temelju razgovora s jednim srpskim dobrovoljcem iz Šešeljeve postrojbe koji je 1991. godine bio u Antinu, kako je Nikolić osobno sudjelovao u ubojstvu dvoje hrvatskih civila.

Nikolić ju je poslije tužio za klevetu, a njezin je svjedok na tom suđenju iznio suprotan iskaz od onoga koji je ranije dao njoj. Neosporno je da je Nikolić u to vrijeme bio u Antinu u sklopu postrojbe Šešeljevih četnika, no ni jedan svjedok prije, a ni sada, nije ga doveo u vezu s ubojstvima koja su se događala tijekom njihova boravka u tom slavonskom selu.

Jedan od onih koji je sve vrijeme okupacije proveo u Antinu je i Tadija Milekić, kojemu su, kako je rekao, četnici izbili 12 zubi. Za Nikolića može reći kako je bilo vidljivo da su ga podređeni uvažavali, no svi oni koji bi nešto mogli reći o njegovoj ulozi u ubijanju mještana Antina više nisu živi.

Osim Tadije, okupaciju Antina preživjela je i danas 86-godišnja Rozalija Strinić, kojoj su sjećanja na Nikolića oživljena kasnije, kada je on postao poznati političar. Tada se sjetila da joj je znao često navraćati u dvorište. 

- Bio je, ali ja njih nisam pitala ni kako se zovu, ni što traže, tako da nisam ni znala tko je on. Kasnije su mi rekli da je to Nikolić, ali ja vam o njegovoj ulozi u to vrijeme nemam ništa posebno za reći. Nagledala sam se ja svega i najbolje mi je kada se ne moram toga sjećati, jer se odmah uzrujam.

Bilo nas je 100-injak koji smo ostali u selu, kada su oni ušli, a onda su samo odjednom počeli nestajati. Ima ih dandanas 17 koje nikada nismo našli. Ja sam našla svoju komšinicu mrtvu u podrumu, a jednog komšiju na bašči, ali nisam vidjela tko ih je ubio. Čak je tijelo komšinice nestalo, dok sam ja otišla prijaviti da sam je našla, i nikada nije pronađeno.

‘Ubit ću te za kirbaj’

Da su bar i mene ubili. Ne bih morala danas ovo prolaziti i sjećati se svega, kazuje gospođa Rozalija, koja se, kaže, dobro sjeća Aleksandra Ilića. 

- Gledala sam kako je tukao Josipa Pastora, i moga je zeta tukao, a meni je prijetio da će me ubiti, pa sam ga išla prijaviti policiji u Markušicu. Jedan je opet iz Markušice prijavio moga sina, kojeg sam skrivala kod kuće tri mjeseca. Bio je i jedan četnik, koji mi je uvijek govorio da će me ubiti 17. siječnja, jer je tada kod nas mali kirbaj, a njemu je tada rođendan. Svaki put kada me je vidio, govorio bi mi: “Bako, koliko ćeš još dana živjeti?”, a ja bih mu rekla: “Ako me hoćeš ubiti, ubij me sada.”

Žalosno je to da nitko nije nikada kažnjen za sva ta ubojstva. Mene su već toliko puta ispitivali da mi se više ne da o tome ni pričati, jer vidim da nema volje da se to razriješi, kaže Rozalija Strinić, a slično razmišlja i većina ostalih mještana Antina. 

- Od te vaše priče nema ništa. Uzalud je to što mediji rade kad naša policija neće ništa poduzeti, a sve se zna i za one iz Markušice i za one iz Mlake, koji su ovdje ubijali ljude. Nas Nikolić uopće ne zanima, on je nama nebitan. Želimo da se kazne oni za koje sigurno znamo da su odgovorni.

Ovo je jadna država i ljudi su ovdje s pravom ogorčeni, kaže nam mještanin Andrija, inače dragovoljac Domovinskog rata. Brojni ubijeni Antinjani još nisu pronađeni. Za njih 11, koji su mučeni i ubijeni u vikendici Ivana Matanovića Cara, a zatim bačeni u četiri metra dubok ribnjak iza vikendice, na ulazu u selu iz smjera Markušice, podignut je križ. Do njega se teško probiti zbog visoke trave, koju 76-godišnji bolesni Ivan ne može sam kositi.

NIKOLA PATKOVIĆ

FOTO: DORIAN HORVAT / CROPIX

Nitko još nije odgovarao

U središtu sela podignut je spomenik svim poginulim Antinjanima u Domovinskom ratu. Ubijeno je čak 37 civila. Krivci za njihovu smrt još nisu odgovarali.

Demantirao ga tonski zapis

Nakon što je novi srpski predsjednik Tomislav Nikolić ustvrdio kako nije dao izjavu o Vukovaru kao “srpskom gradu”, te da je sve “podla i podmukla laž”, novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga Michael Martens uz pomoć audiozapisa intervjua dokazao je suprotno.

Martens je pitao Nikolića zna li da u Vukovaru ima više Srba nego prije pet ili 10 godina te da se Hrvati, za razliku od Srba, u grad ne žele vraćati, na što mu je Nikolić, kako dokazuje audiozapis, odgovorio: “Zato što je Vukovar bio srpski grad. Nemaju šta da se vrate.”

Z. K.

Izvor: Slobodna Dalmacija, 28.05.2012.

Kako je Toma Grobar ratovao u Hrvatskoj

Ne čujem, ne čujem! Oglušio sam u ratu! - tim riječima se nedavno izabrani srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić jednom obratio članovima Demokratske stranke koji su ga iz klupa skupštine 
Srbije pokušali isprovocirati.

- Tomislav Nikolić, koji je u skupštini Srbije već skoro dva desetljeća, uistinu je u više navrata tijekom svojih nastupa naglašavao da je bio dragovoljac na ratištima i da se ponosi time. Međutim, problem je što za optužbe o njegovim navodnim ubojstvima ne postoje svjedoci koji bi potvrdili te navode - priča Žarko Korać, zastupnik u skupštini Srbije i predsjednik Socijaldemokratske unije. Prema Koraćevim riječima, “vrlo je zanimljivo što nitko od njegovih bivših stranačkih kolega i suboraca, čak i kad se Nikolić odvojio od Vojislava Šešelja i Srpske radikalne stranke osnivajući Srpsku naprednu stranku, ni u najneugodnijim međusobnim replikama na sjednicama skupštine Srbije nije nikada ništa spominjao iz razdoblja rata”.

- Pazite, bilo je dosta prepucavanja i na vrlo osobnoj razini, udaralo se po braku, ali nikada se ništa nije govorilo o ratu! E sad, je li tomu bilo tako zato što se međusobno štite ili stvarno nemaju nikakvo saznanje o njegovu ratnom putu?! Znam da je Nikolić tužio Natašu Kandić za klevetu zbog podataka koje je ona iznijela o njemu, no ta priča nikada nije dobila svoju konačnu pravnu formu - priča Žarko Korać.

Priču o zločinima u Antinu i ubojstvima 37 mještana toga sela u istočnoj Hrvatskoj, u kojima je, navodno, u studenom i prosincu 1991. godine sudjelovao i Tomislav Nikolić, pokrenula je Nataša Kandić, ravnateljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda. Ona je prije sedam godina u intervjuu beogradskoj radijskoj postaji B92 navela da je Nikolić 1991. godine u Antinu “bio u situacijama s oružjem i da su od njegove ruke stradali civili”. Nataša Kandić je svoju priču temeljila na svjedočenju Dušana Damnjanovića, srpskog dragovoljca koji je krajem 1991. godine boravio u Antinu u postrojbi Šešeljevih četnika. Nataša Kandić je rekla da je Nikolić u Antinu obavljao dužnost zamjenika zapovjednika postrojbe te da je svjedok Dušan Damnjanović pred njom i tužiteljem za ratne zločine Vladimirom Vukčevićem izjavio “da je Nikolić izašao sa večere, ušao u susjednu kuću i da su svi čuli rafale, a kada se vratio, bio je nagrađen pljeskom i da su poslije u toj kući pronađena tijela dvoje hrvatskih civila”.

Tomislav Nikolić je na njezin intervju uzvratio tužbom i nepravomoćno - dobio spor.

Izvor: 24sata.hr

25. 5. 2012.

Tomislav Nikolić: Ne stidim se što sam u ratu bio četnik

Kao dobrovoljac u ratu sam bio četnik i zbog toga se ne stidim. Dodijeljena mi je titula četničkog vojvode. Tada sam rekao da kao četnički vojvoda moram uvijek ostati četnik i da ću, ako me neko nekad ponovo pozove, ponovo braniti Srbiju, kazao je Nikolić u intervjuu

U intervjuu za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), novi predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić je odbacio tvrdnje da njegovo okretanje vrijednostima EU nije iskreno.

FAZ: Gospodine Nikoliću, Vi ste kazali, i govorite to do danas, da je Velika Srbija Vaš „san i želja“, čak i da možda samo pri želji i snu bude ostalo. Kako se, pak, u Sarajevu ili Zagrebu gleda na predsjednika sa takvim snoviđenjem?

NIKOLIĆ: Takve izjave niste čuli već godinama od mene.

FAZ: Još 2011. ste u jednom intervjuu tačno to kazali.

NIKOLIĆ: Tačno. Ima snova koje čovjek nikad ne može da ispuni. Ali već odavno vidim da je Hrvatska jedna međunarodno priznata država, da su hrvatske granice na Dunavu i da neće biti daljih promjena granica. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu... Kao što želim da Srbija postoji u granicama priznatim od međunarodne zajednice, tako to pravo želim i drugim državama. Moji snovi, iz vremena kad se Jugoslavija raspadala, kad se odlučivalo ko će gdje da živi, se nažalost nisu ispunili. I , kako stvari stoje, neće se ni ispuniti.

FAZ: U intervjuu za „Novosti“ u novembru 1995. rekli ste da ste član srpskog četničkog pokreta. Šta to znači?

NIKOLIĆ: U srpskoj Armiji su prije II svjetskog rata postojale specijalne jedinice, kakve svaka armija ima. Te su jedinice zvali četnici. One su bile u prvim borbenim redovima, prvaci, koje su izvodile najteže akcije. Za vrijeme II svjetskog rata, četnici su, kao monarhističke trupe u domovini, bili podržavani od strane saveznika. Ali onda su pobijedili partizani i podrška saveznika je prešla na njih. Četnici su bili oklevetani. Svaki put, kad jedan Srbin pođe u rat, osniva se taj četnički pokret. Kad je došlo do sukoba u Jugoslaviji, po ustavu je bilo moguće da se dobrovoljci organizuju pod komandom regularnih snaga.

FAZ: I Vi ste bili kao četnik u ratu?

NIKOLIĆ: Kao dobrovoljac sam bio u ratu i zbog toga se ne stidim. Dodijeljena mi je titula četničkog vojvode. Ali kad je Slobodan Milošević 1993. srpske radikale napao i optužio da držimo naoružane trupe i spremamo rušenje vlade, onda smo rasformirali četnički pokret. Od tada se više nisu sastajali. Tada sam rekao da kao četnički vojvoda moram uvijek ostati četnik i da ću, ako me neko nekad ponovo pozove, ponovo braniti Srbiju.

FAZ: Kao predsjednik Srbije sa ovakvom prošlošću, ne biste mogli da odete u posjetu makar polovini susjednih država. Uzmimo za primjer Hrvatsku.

NIKOLIĆ: To zavisi od Hrvatske. Ja ne mogu da odlučujem o tome da li će me Hrvatska primiti ili neće. Ja ću predsjednika Hrvatske primiti u Beogradu. To je dio mojih predsjedničkih obaveza. Narod me ne bira da bih se svađao sa drugima, nego da sa njim uspostavljam kontakte. Zašto ne bi Hrvatska željela kontakt sa mnom?

FAZ: Zbog Vaših pređašnjih izjava.

NIKOLIĆ: Da li sam ja probisvijet? Da li sam ja zločinac? Da nešto nisam prečuo? Za Hrvatsku ja nisam zločinac. Ni kao građanin nisam zločinac. Za Hrvatsku ću biti jedan predsjednik, koga je narod Srbije izabrao. Ako Hrvatska hoće, sarađivaćemo. Ako neće, to je pravo Hrvatske. Hrvatska će uskoro biti članica EU, ali u odnosu na Srbiju, ona je nepravdeno privilegovana. Pitanje srpskih prognanika iz Hrvatske i njihove imovine nije riješeno. Hrvatskoj nije uspjelo da uspostavi dovoljno bezbjednosti da se Srbi, bez ikakve opasnosti, mogu vratiti. Ne mogu ni da raspolažu svojim nekretninama. Znači, nema razloga da Hrvatska bude ljuta na mene.

FAZ: U Vukovaru sada živi više Srba nego prije 10 godina. To kaže čak i gradonačelnik Vukovara.

NIKOLIĆ: Jer je Vukovar bio jedan srpski grad. Tamo Hrvati nema da se vraćaju.

FAZ: Da se vratimo mi Vašoj prošlosti: 3. novembra 1991. su srpski radikali, u dokumentu koji ste Vi potpisali, zahtijevali od tadašnje vlade Jugoslavije da „naredi opšti napad na Dubrovnik, prvi ustaški grad, u kom su besomučno...“

NIKOLIĆ: .“....sve srpske kuće razorene“. Ja znam šta sam iznio. Ali tada nisam bio predsjednik. Čak ni poslanik. Govorio sam kao građanin. Partija je tek bila osnovana. Ali ovim se jezgru problema u regiji Dubrovnika nismo ni približili. Preko noći su sve srpske kuće porušene, sve! Mi Srbi smo rado živjeli u okolini Dubrovnika, tamo smo imali naše kuće. I onda dođoše novi vlastodršci i preko noći porušiše sve srpske kuće. Kako je onda trebalo da reagujemo? Kad srpske kuće gore, šta je trebalo da kažemo? Pa dobro, nek gore, jer su srpske?

FAZ: U jednom saopštenju srpskih radikala iz 1991, ispod koga je Vaš potpis, kaže se: „Šiptari, koji se nisu registrovali kao građani Srbije, moraju za Albaniju, a Hrvati imaju da se sa Italijom i Mađarskom dogovore, kako da podijele teritorije zapadno od linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica“.

NIKOLIĆ: To je bila tadašnja politika srpskih radikala, koju smo svi podržavali.

FAZ: Znači, to je bila i Vaša politika?

NIKOLIĆ: Tako je. Ja sam pripadao toj partiji. Morao sam da pratim tu politiku.

FAZ: Šta mislite o tome danas ?

NIKOLIĆ: Šta bi bilo da Srbija taj rat nije izgubila? Da Srbija nije bila bombardovana i da je srpski narod mogao da bira gdje će živjeti? Gdje bi onda živio? U kojoj državi?

FAZ: U Velikoj Srbiji?

NIKOLIĆ: Kako god da je ko nazove. Niko srpskom narodu nije dao mogućnost da odluči gdje hoće da živi. Kad je srpski narod rekao da hoće da živi ovdje i hoće da svoju državu tako nazove, kako želi, bio je prognan, da se nikad više ne vrati. Ko svoje građane progoni, taj je kriv, ne samo po međunarodnom pravu.

FAZ: Smatrate li da je teritorijalni integritet država bitan?

NIKOLIĆ: Integritet ne smije biti doveden u pitanje. Toga više nema. Države postoje, one su međunarodno priznate. To, na šta me sada Vi podsjećate, to je bilo onda. Tada smo se svi borili jedni protiv drugih, da bismo dobili nove granice. Evropa se stavila na stranu Hrvatske i u Bosni podržavala Aliju Izetbegovića i tako smo dobili granice, koje danas imamo. Danas su to državne granice.

FAZ: U novembru 2003. ste „Vestima“ rekli: „Što se tiče Hrvatske, sa njima, u okviru ovih granica, nećemo imati diplomatskih odnosa“. Da li biste se, kao predsjednik, založili za prekid diplomatskih odnosa između Srbije i Hrvatske ?

NIKOLIĆ: Da li bi trebalo da se vratim ideologiji od koje sam pobjegao? Ja sam se od toga udaljio i pošao drugim putevima. Jedan sam od tvoraca novog srpskog ustava, u kojem su evropske vrijednosti ovjekovječene. Vlada naravno pokušava da mi podmetne da moje okretanje ka EU nije iskreno, ali to je besmislica.

FAZ: Ali, čudno je malo, kad neko danas tvrdi jedno, a sutra drugo?

NIKOLIĆ: Jedan francuski filozof je rekao da samo budala ne mijenja svoje mišljenje. Ja sam prošao kroz jedan proces i okončao ga. Tamo me niko više vratiti ne može.

FAZ: Kakve su Vaše predstave budućnosti za Srbiju? Zar ne bi bilo bolje za Srbiju da bude dio Ruske Federacije, nego da bude kolonija EU, kako ste rekli još prije 2008?

NIKOLIĆ: To nije dobra ideja, jer smo u 11 godina od pada Miloševića veoma puno uradili za članstvo u EU. Iz EU dolazi 97 posto svih naših investicija. Mi smo naše zakonodavstvo prilagodili EU. Za nas bi bilo sada veoma teško, ako bi nas EU odbila i saopštila nam da ne možemo biti članovi. Mi bismo morali cio naš sistem da promijenimo. Sve bi onda bilo uzalud. Uradili smo puno toga lošeg, kako bismo ispunili uslove za članstvo.

FAZ: Na primjer?

NIKOLIĆ: Puno toga smo se odrekli, dopustili da nam kažu kako da izdvajamo sredstva iz sopstvenog budžeta i dopustili uvoz robe bez carina.

FAZ: Ako Srbija bude član EU, to će biti i Kosovo.

NIKOLIĆ: Da, ali plašim se da će Kosovo zaostati i da će mu trebati puno više vremena. Nemoguće je da Kosovo, čak i da bude nezavisno, zajedno sa Srbijom uđe u EU.

FAZ: Ali Srbija sigurno neće biti primljena u EU prije nego što objasni da neće sprečavati članstvo Kosova u EU.

NIKOLIĆ: Onda neće biti član EU. Nažalost. Srbija mora da se oslobodi prošlosti, jer se ne može živjeti u prošlosti. Što samo mene stalno podsjećate na moju prošlost? Svako ima svoju prošlost!

FAZ: Ali stare izjave predsjednika Tadića nisu poput Vaših. On nije zahtijevao napad vojske na Dubrovnik.

NIKOLIĆ: Tadić je tek od 2000. u politici. Politika je, da ima situacija u izbornoj borbi, u kojima kažete i ono što nećete učiniti. To je izborna borba. Možda bi neko od nas i rekao da bi podijelio Kosovo, ali u izbornoj borbi to ne smije reći. Inače će izgubiti glasače. To možete kasnije da uradite.

FAZ: Da li se stvarno gube glasovi, ako se to kaže ?

NIKOLIĆ: Ako kažem: mi nećemo dati Kosovo, onda sam ratni huškač. Ako kažem: podijelićemo ga, onda sam izdajnik.

FAZ: Srbi su, ipak, odavno shvatili da je Kosovo izgubljeno.

NIKOLIĆ: Bespogovorno. Ali i pored toga, oni neće glasati za onoga ko im to kaže.

FAZ: Da li je članstvo u EU u interesu Srbije?

NIKOLIĆ: Da. Srbija je mala i ne može da ostane sama. Mi želimo da uđemo u EU. Ispunićemo sve uslove. Ja želim da napravimo državu poput Njemačke.

FAZ: U Srbiji najviše 50 posto stanovništva želi uopšte u EU.

NIKOLIĆ: Tačno, na početku ih je bilo 80 posto.

FAZ: I sad ih ima sve manje.

NIKOLIĆ: Jer je vlada loše radila i sve svoje greške pripisivala EU.

FAZ: Ili zbog toga što Srbi imaju sve manje iluzija šta je u stvari EU.

NIKOLIĆ: Ne, nego zbog toga što je ova vlada korumpirana. Mi smo zemlja kriminalaca. Mi smo zemlja koja je sprovela besmislenu reformu pravosuđa. Mi smo zemlja u kojoj političari izdaju stotine miliona eura, ne bi li sebi podigli političke spomenike. Vlada je kriva što je ugled EU opao. EU je to shvatila, i od prošle godine ne podržava više ovu vladu.

FAZ: Da li je tačno da Tadić sve drži pod kontrolom?

NIKOLIĆ: Ne samo pod kontrolom. Njegovi zamjenici su vlasnici medija! Njemačka nosi ogromnu odgovornost u Srbiji. Ona ne smije da dopusti da građani Srbije o njoj sude na osnovu njenog stava prema Kosovu. Njemačka je stvorila potpuno pogrešan utisak, da sve što Njemačka u Srbiji preduzima, ima veze sa Kosovom. Njemačka je za Srbiju puno više od ultimativnog zahtjeva da raspustimo naše institucije na Kosovu, što ovdje, naravno, vrlo loše zvuči. Njemačkoj ne treba EU da bi dobro sarađivala sa Rusima. Njemačka i Rusija mogu dobro sarađivati preko Srbije. Njemačka ovdje može da izgradi fabrike i izvozi u Rusiju, po puno manjim carinama.

FAZ: Kako stoji sa Kosovom i mogućom podjelom?

NIKOLIĆ: Kosovo je ustavni dio Srbije i toga se takođe predsjednik mora držati. Protivustavno ponašanje je kažnjivo. Mi možemo da razgovaramo i moramo da pregovaramo, ali čak ni gospodin Tadić, koji je rekao da je članstvo Srbije u EU bez alternative, nije bio spreman da prizna nezavisnost Kosova. Kako bih ja to onda mogao?

FAZ: Vi ste rekli da srpski narod treba da donese odluku o Kosovu na referendumu.

NIKOLIĆ: Zato što je i Ustav prihvaćen na referendumu. To leži u rukama građana. Kosovo ne pripada ni meni ni Tadiću. To je vlasništvo svih građana Srbije. O tome ne možemo mi političari da odlučujemo. To mogu samo građani Srbije.

(Vijesti.me/MOJportal)

 Objavljeno: 24.05.2012

Tomislav Nikolić polaže zakletvu za četničkog vojvodu na Romaniji 1993.

Tomislav Nikolić, novoizabrani predsjednik Srbije, zakleo se da će se svim svojim snagama boriti za obnovu jedinstvene srpske države na Balkanu, koja će obuhvatiti 'sve srpske zemlje'.

Nikolić je bio među 18 novih četničkih vojvoda koji su položili zakletvu svom vođi Vojislavu Šešelju 1993. godine. Ta ceremonija je upriličena u Bosni i Hercegovini i to na Romaniji, mjestu na kojem se veliča četništvo.