Crkva je najstarija firma na planeti; licemjerstvo joj nije strano, premda ga, javno, tretira jednim od najvećih grijeha. Dapače, licemjerstvo je, bar kada je u pitanju najveći dio aktuelnih Vladika SPC-a, način ponašanja, obrazac djelovanja, nažalost i vjerovanja i doživljavanja Boga. Ako ćemo pošteno, jedini koji su gori od srpskih političara su upravo pojedine srpske vladike, među kojima je, svakako, i Vasilije Kačavenda, ali i neki od njegovih tužilaca i sudija. Jer bez tužilaca, tužbe i sudija, Kačavenda nikada ne bi spoznao koliko je teško postao bolestan i to nakon isteka građevinske sezone
Piše: Slobodan Vasković
Vijest mjeseca glasi: “Episkop zvorničko-tuzlanski Srpske pravoslavne crkve, Vasilije Kačavenda (74), najkasnije do majskog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora SPC, trebalo bi da se povuče sa trona te eparhije. Sinod je o Kačavendinom povlačenju raspravljao na sjednici koja je održana u utorak (06.11.2012.) i koja je bila neka vrsta proširene crkvene vlade. Osim članova Sinoda, u radu te sjednice učestvovali su mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i vladika zahumsko-hercegovački Grigorije”!
Pojašnjenje odlaska jednog od najmoćnijih Vladika SPC-a dao je episkop bački Irinej: “Njegovo Preosveštenstvo Episkop zvorničko-tuzlanski g. Vasilije zvanično je zatražio od Svetog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve da bude oslobođen aktivne službe, odnosno upravljanja poverenom mu Eparhijom, i to zbog ozbiljnih zdravstvenih teškoća”.
Irinej je još dodao da je “Sveti Sinod primio i načelno prihvatio ostavku Preosvećenog vladike Vasilija, ali ga je ujedno umolio da, uprkos teškoćama, rukovodi životom Eparhije zvorničko-tuzlanske do redovnog zasedanja Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u maju 2013. godine, i to iz dva razloga: prvi je taj da je konačno razrešenje od upravljanja Eparhijom u nadležnosti Sabora, a ne Sinoda; drugi pak jeste činjenica da je Sveti Sinod istovremeno umolio Preosvećenog episkopa Vasilija da završi započete graditeljske i druge važne projekte u poverenoj mu Eparhiji”.
Neprimjereno je za vjerujućeg da dovodi u pitanje episkopove riječi, ali je krajnje neuobičajena otvorena nebriga za zdravlje Vladike Vasilija koju je iskazao Sveti Sinod, moleći ga (čitaj: nalažući mu) da i pored “ozbiljnih zdravstvenih teškoća” nastavi da radi i “završi započete graditeljske i druge važne projekte u poverenoj mu Eparhiji”. Ova nehumana gesta Svetog Sinoda utoliko je veća, jer “bolesnom” Vasiliju izvan građevinske sezone komanduju da nastavi sa radovima.
Crkva je najstarija firma na planeti; licemjerstvo joj nije strano, premda ga, javno, tretira jednim od najvećih grijeha. Dapače, licemjerstvo je, bar kada je u pitanju najveći dio aktuelnih Vladika SPC-a, način ponašanja, obrazac djelovanja, nažalost i vjerovanja i doživljavanja Boga. Ako ćemo pošteno, jedini koji su gori od srpskih političara su upravo pojedine srpske vladike, među kojima je, svakako, i Vasilije Kačavenda, ali i neki od njegovih tužilaca i sudija. Jer bez tužilaca, tužbe i sudija, Kačavenda nikada ne bi spoznao koliko je teško postao bolestan i to nakon isteka građevinske sezone.
U slobodnom prevodu: Vladika Vasilije Kačavenda prisiljen je da demisionira pod težinom optužbi koje su mu predočene na zasjedanju Svetog Sinoda u proširenom sastavu. Činjenica da je tom zasjedanju prisustvovao i vladika zahumsko-hercegovački Grigorije ukazuje da je upravo on bio jedan od glavnih Tužilaca u procesu protiv Vasilija i njegovih sklonosti raznoraznim perverzijama, nezakonitom djelovanju, pa i najtežim krivičnim djelima. Priča koju režimski mediji pričaju o “raskošnom životu”, kao glavnom razlogu za detroniranje Vasilija, smiješna je koliko i njihova “naknadna pamet” kada je u pitanju lik i nedjelo “bolesnog” episkopa.
Kačavedna je (trenutno) pao u žestokom sukobu koji plamti unutar SPC-a već nekoliko godina i čiji je jedan od glavnih protagonist Grigorije. On je početkom decembra 2008. godine uputio vrlo oštro pismo Arhijerejima SPC, (u kojem se propisno izbrukao i pokazao svoje pretenzije na mjesto Patrijarha i pored tada živog Patrijarha Pavla), koje je Crkva u to vrijeme ignorisala.
Pogrešno, jer je Grigorije tada naveo u pismu da neće odustati – Onaj čije ime nosim, Sv. Grigorije Bogoslov, naučio me je jednom rečenicom, od koje zemlja na kojoj smo drhti i duša koju nosimo trese se: “Bolji je rat nego mir koji odvaja od Boga”. I nije posustajao, otpočeo je rat u SPC-u i evo, nakon četiri godine, došao je na svoje i dobio prvu bitku: njegov najveći i najljući protivnik u tzv. “bosanskoj struji” SPC zvanično je najavio povlačenje. Da se ne lažemo, Vasilije ne odlazi zbog bolesti, već zbog ucjene da će u javnost isplivati brojni dokazi o užasima koje je počinio.
Nema sumnje da Vasilije ne zaslužuje da nosi časnu titulu Vladike SPC-a; odavno je morao biti raščinjen. O njegovim zlim djelima pisao sam u nekoliko navrata i, naravno, bio progonjen, šikaniran, optuživan za izdaju, prodaju, i sve što je na bolesnu pamet palo bandi i barabama, kojima je Vasilije tada trebao za njihove kriminalne političke ciljeve. Isti ti danas izvještavaju o njegovom “raskošnom životu”, zivkajući Grigorija i uvlačeći mu se u…. Kakvi jadnici; gori su od Vasilija “en” puta, a on je jedna od najgorih osoba o kojoj sam ponešto objavio. Dovoljno je da podsjetim na (samo)ubistvo Milića Blažanovića, mladog učenika bogoslovije, koje se desilo 23.05. 1999. godine u konaku manastira Papraća.
Moji izvori su tada tvrdili, a tvrde i sada da je Blažanović ubijen, jer je htio progovoriti o seksualnom maltretiranju koje se dešavalo pod svodovima manastira. Glavni krivci za Milićevu smrt su Vladika Vasilije, Vladika Pahomije i monah Arsenije. Takođe, Milić nije stradao u konaku manastira, već je bombom raznezen u njegovoj porti. Što se tiče Milićeve oproštajne poruke, brojni svjedoci tvrde da je ona podmetnuta, kako bi pravi krivci izbjegli odgovornost. Oni još navode da je u manastiru Papraća pronađen dnevnik monaha Arsenija u kojem su svakodnevno bilježene bludne radnje koje je počinio zajedno sa Pahomijem. Dnevnik je sklonjen, a ostala je dilema da li je to učinila policija ili lokalni sveštenik, kako bi se istraga usmjerila u drugom pravcu. Svakako je za to odgovoran Vasilije Kačavenda, koji je iskoristio svoje veze u politici i policiji da bi se slučaj zataškao, što mu je i pošlo za rukom.
Bez obzira na sve, bilo bi dobro da je SPC krenula u obračun sa razvratnicima, kriminalcima i ostalim ološem skupljenim pod njenim krovom, koji joj decenijama krčme i razvlače ugled. Nažalost nije tako. Sama činjenica da je Grigorije Glavni Tužilac protiv Vasilija, svjedoči da je ovdje riječ o prljavom, podmuklom, necivilizacijskom i antihrišćanskom sukobu za vlast unutar Crkve, te da tu nema ni riječi o namjeri „pročišćenja“, već o želji crkvenih hijena i lešinara, poput Grigorija i njemu sličnih, da se dočepaju bogate eparhije kao što je Zvorničko-tuzlanska i nastave gdje je Vasilije stao.
Grigorije, koji je pravoslavne hramove stavio pod hipoteku, a pare od kredita proćerdao: Grigorije koji jer u 21. vijeku uveo inkvizitorske metode u SPC izbacujući iz Crkve; Grigorije koji naređuje kamenovanje nepodobnih u 21. vijeku…, Grigorije koji je moralna bijeda veća i od Vasilija nikako ne može biti budućnost SPC-a, niti biti osoba koja će propovijedati o poštenju, moralu, ljudskosti, Bogu, vjeri, religiji…, bilo čemu pozitivnom. Ako je on budućnost SPC onda nam se crno piše. Tu nema dileme.
P.S. Što se tiče Vasilija, možda on do maja i ozdravi, jer o njegovom odlasku odlučuje Sabor SPC, a ne Sveti Sinod. A Vasilije nije preko noći izgubio uticaj i moć.
vezani tekstovi
Grigorije Eparhiju stavio pod hipoteku (14.07.2011.)
Srpska pravoslavna crkva duboko je potonula u blato, iz kojeg se neće izvući u vijekovima koji dolaze. Brojne afere – od sumnji na ubistva pod okriljem SPC, preko pedofilije, pa do teških kriminalnih djela najviših crkvenih velikodostojnika, nisu doprinijele konsolidaciji ove institucije, još manje njenom povratku na „Božiju stazu“. Šta više, borbe unutar Crkve za prevlast i uticaj u tolikoj mjeri su uzele maha i do te mjere su brutalne i ispod svakog nivoa ljudskog dostojanstva, da uopšte nije isključeno da u narednih nekoliko godina dođe do raskola, i stvaranja novih pravoslavnih crkava na ovim prostorima.
Elitizam, licemjerstvo i bezočno poltronisanje vladika političkim prvacima sa obje strane Drine, Crkvu su pretvorili u korporaciju eparhija, čiji direktori – episkopi žrtvuju i moral i čast i ugled i, ponajviše, vjeru, kako bi se dokopali materijalnih dobara i miliona maraka, kojima lobiraju unutar SPC za što uticajniju i finansijski isplativiju poziciju.
Ni ovlaštena predstavništva SPC-a u Bosni i Hercegovini, nisu ništa bolja od matične firme, a ovdašnje vladike krase sve moguće nevrline i amoralne osobine. Prednjače u tome episkop Zvorničko – tuzlanski Vasillije Kačavenda i njegov nepomirljivi suparnik i smrtni neprijatelj Grigorije, vladika Zahumsko-hercegovački. Prvog krasi razvrat i prate striperi, seksualno zloupotrebljavani monasi, a u njegovoj episkopiji ima i mrtvih glava, raznesenih bombama. Ubistava, vješto prikrivenih i ko zna sve kakvih još užasa. Drugog, onog sa juga, u najkraćem bi se moglo opisati kao finansijskog bludnika, spremnog na svaku vrstu prevare, izdaje, otimačine, svjesnog uništavanja narodnog dobra…, čiji je jedini cilj lično bogaćenje.
Za razliku od Vasilija, koji je izuzetno bogat, (njegova lična imovina procjenjuje se na cca 70 miliona KM), a samim tim i jedan od najuticajnijih vladika unutar SPC, Grigorije je „go ko crkveni miš“. Sirotinja. Kako Grigorije iz ličnog iskustva zna da je „sirotinja i Bogu teška“, zagazio je preduboko u nezakonite vode; Eparhiju Zahumsko-hercegovačku pretvorio u babovinu, a crkvena imanja i objekte u lične materijalne resurse, kojima trguje po uzoru na najgore lihvare, što bi, da je istine u ovoj zemlji, i bila njegova zvanična titula. Da je istine, pravde i bar malo morala i u BiH i u SPC, i Grigorije i Vasilije bi već odavno bili eparsi Kazneno-popravnog zavoda u Foči.
U želji da finansijski ojača kao i Vasilije, kako bi Kačavendu ili umirovio ili protjerao, Grigorije je izvukao milione maraka od vlasti, a Milorad Dodik mu je davao dok ga je slušao. Međutim, vreća je to bez dna, pa je i kod Dodika poprilično zasušilo, te je Grigorije pribjegao sumnjivim kreditnim aranžmanima, stavljajući pod hipoteku najvrjedniju crkvenu imovinu, pa i same hramove, poput onog u Trebinju. Još jedino manastir Tvrdoš nije pod hipotekom, ali kako je krenulo ni tu mogućnost ne treba isključiti.
Kreditna opterećenja Eparhije Zahumsko – hercegovačke u ovom trenutku iznose najmanje 5.757.684 konvertibilne marke, što možemo dokazati dokumentima koji su u našem posjedu. S obzirom da je većina ovih kredita uzeta u „švajcarcima“, to znači da je zaduženje i mnogo veće, jer ta valuta bilježi snažan rast u odnosu na Konvertibilnu marku. Grigorije je od Hipo banke uzeo nekoliko kredita i to 27.06.2006. godine 250 hiljada KM (rok otplate 10 godina), potom iste godine još 600 hiljada KM (rok otplate 10 godina). Oktobra 2007. godine od Hipo banke je pozajmio 2.507.684 KM, a kredit je trebalo da vrati za dvije godine, od čega nije bilo ništa. Oktobra 2008. zahvatio je u Hipu još 1.200.000 KM (baš se navadio), sa rokom otplate od 11 godina i 3 mjeseca. Tokom 2009. godine, i to u julu mjesecu, Grigorije je „svještavao i vodicu svetio“ u Folks banci, kod koje je podigao kredit od 1.200.000 KM.
Da bi obezbijedio ove kredite, vajni vladika je založio crkvenu imovinu i to hotele „Platani“ i „Platani 1“, te brojne kuće i hektare zemljišta koji pripadaju SPC-u i bez kojih bi ta firma mogla ostati, jer bludni i nevjerni Grigorije ne izmiruje redovno svoje obaveze. Ono što je najogavnije, jeste činjenica da su „Platani“ oteti i da uopšte ne pripadaju SPC-u. Eparhija je u posjed ovih nekretnina došla „darovnim ugovorom“, a „dobrotvor“ koji je poklonio tuđe je Božidar Vučurević. Pod hipotekom je i, kojeg li užasa, i Spomen kapela (površine 238 kvadrata), ali i „mjesni prostor II Hercegovačka gračanica sa parkom“, od 15.640 m2. Još ranije je Grigorije pod hipoteku stavio crkvu Svetog Arhangela Gavrila, u naselju Hrupjela u Trebinju i to za siću od 350 hiljada KM, a pare je uzeo od Balkan investment banke.
Grigorije je propao kao ugostitelj, a propao je i kao građevinar, jer je crkveno zemljište založio kako bi dobio novac za izgradnju zgrada u naselju Bregovi u Trebinju. Izvođač radova bio je njegov lični tajkun Mato Uljarević, vlasnik firme „Neimarstvo“, čiji su radnici, sa Božijom i Grigorijevom milošću, bez hljeba. Jasno je, nakon svega, da Grigorije vjeruje jedino u „Boga Švajcarca“ i da „drugih bogova osim njega nema“, ali je jasno i da nema ni para da dugove vraća, te je moguće da pravoslavci u Hercegovini ostanu bez hramova. Stoga je finansijski bludnik Grigorije osmislio novi privredni plan, u čijem središtu je sjedinjenje. On je nedavno od nekoliko viđenijih Hercegovaca zatražio da mu pronađu „hiljadu donatora koji će dati po hiljadu maraka“. Ovaj milion mu je, kako je istakao, potreban da radi na povećanju nataliteta u Hercegovini. Tako je Grigorije dobio novo ime – otac Makarije, i to bez zaštite. Serbs, throw your condoms!
Seks, laži i žiro računi Grigorija Bonvivana (23.07.2011.)
Grigorije je uništio “Neimarstvo”, “Popovo polje” i “Agrokop”, kojima je on rukovodio. Brinuo se on i o “Novoteksu”, koji je na samrti, a od Industrije alata Trebinje, u koju je udomio prevaranta Rodoljuba Draškovića, ostala je tek jedna napolitanka i dva lizala. Svislajon marke. Bileća je potopljena, nema arke koja će je spasiti, Čemerno je otklizalo u druge, ljudskom rodu, nepoznate dimenzije, Trebinje je zakopano ispod Dodikovog aerodroma; Nevesinje, Kalinovik i ostale opštine izgledaju kao mjesečeva površina. U Gacku se obračunavaju pčelama, oružje još čeka. Kako stvari stoje, nažalost neće još dugo. Trgovina drogom, šverc visokoakciznim robama, krađa auta, najčešća su zanimanja u Grigorijevoj avliji, a najveći krivac za činjenicu da je Hercegovina balkanska Sodoma i Gomora, upravo je samozaljubljeni Žabac, koji je uporan u nastojanjima da postane Bik.
Upornost je Žapcu vrlina, jer, nakon svih propalih projekata, ne posustaje i u stilu prevejanog varalice, osmišljava i pokušava realizovati nove prevare. Tako je pred održavanje Preobraženjskog sabora, (Hercegovačka Gračanica, 19.08.2011.), uputio vjernicima pismo u kojem ih poziva na borbu protiv bijele kuge. Srbima je u seksu spas, tvrdi Grigroje Bonvivan, koji je tim povodom osnovao i fondaciju “Sveti Vukašin”, kako bi institucionalizovao nadolazeću “seksualnu revoluciju”.
“… Ne smijemo da dozvolimo da ova sveta zemlja Hercegovina presuši, da presuši ljudima, tj. da presuši život i ostane samo kamen. Pomozimo, učinimo da rodi novi život, da procvjeta hiljadu cvjetova i da mladošću ozeleni ova naša rajska dolina”, navodi se u pismu Upravnog odbora Grigorijeve fondacije, objavljenom na zvaničnom sajtu firme EZH. Kojeg li licemjerstva, patetičnog prenemaganja, lažnog prijateljstva i još lažnije brige za budućnost! Pa upravo je Grigorije u svojih 12 vladičanskih godina učinio sve da u Hercegovini ne ostane ni kamen na kamen, a kamoli ljudi. Ali, ne trebaju njemu ljudi, još manje “hiljadu cvjetova”, njemu treba hiljadu maraka po nekoliko hiljada puta, da se pokuša izvaditi iz dugova i spriječiti pljenidbu pravoslavnih hramova i crkvenog zemljišta. “Članovi fondacije postaju svi oni koji na žiro račun fondacije, do Preobraženjskog sabora uplate iznos od najmanje 1000 KM”, zaključuje se u pravoslavnoj poslanici pravoslavnog prevaranta i precizno pokazuje u kom grmu leži zec. (Žiro račun Fondacije otvoren je u Unikredit banci u Banjaluci). Pitanje je zašto Grigorije nije one silne milione koje je spiskao (najmanje 12 miliona KM), uložio u borbu protiv bijele kuge i šta je do sada novopečeni otac Makarije čekao sa ovim pozivom i akcijom?!
Tako je Grigorije Bonvivan zloupotrijebio i Svetog Vukašina, bacajući ga u blato svojih prljavih poslova. (Ovaj Pravoslavni Srbin, Novomučenik iz Jasenovca, rodom je iz hercegovačkog sela Klepci, koje se nalazi na istočnoj obali Neretve. Bio je rodom od familije Mandrapa, i zvao se Vuksan-Vukan-Vuk, VUKAŠIN. Poznat je po riječima upućenim ustaškom koljaču Žilu Friganoviću, kojemu je nakon što mu je ovaj odsjekao uši, rekao smireno: “Samo ti, dijete, radi svoj posao”).
Kakva pomama za novcem vlada u propaloj firmi Eparhiji Zahumsko – hercegovačkoj, i na kakve sve užase su spremni članovi Grigorijevog klana, posvjedočio je je nedavno na pres konferenciji bivši direktor trebinjskog “Agrokopa” Risto Drobnjak, koji je igumana manastira Tvrdoš, “oca” Savu optužio da ga je više puta ucjenjivao. “Sava Mirić je najveći krivac za posrtanje Agrokopa. Svoju volju da vlada preduzećem pokušao je da provodi tako što me je više puta ucjenjivao. Ne mogu da ga nazovem igumanom, jer je u više navrata prema meni bio brutalan i jer smatram da ako razgovaramo o biznisu, pričamo o biznismenu, a ne o kaluđeru. Svako ko misli ikakav posao da radi u Trebinju bolje je da se ne susreće sa gospodinom Mirićem, jer će ga on upropastiti”, rekao je Drobnjak, ističući da je u “Agrokopu” na djelu privredni kriminal.
Ovaj nesretnik je jedva živu glavu izvukao, a istakao je da mu je “otac” Sava prijetio čak i ubistvom, tvrdeći da će ga predati kriminalcima iz Beograda. Sava Mirić, ili Sava Aloha (kako ga trebinjci zovu), neuvjerljivo je demantovao Drobnjaka, ali je činjenica da je “Agrokop” propao, da radnici nisu isplaćeni i da je Grigorije Bonvivan najveći krivac za to. Drobnjak je ovim javnim istupom privremeno spasio glavu od Grigorija i njegovih revolveraša i batinaša, a da li će je se i nanosati, tek ćemo da vidimo.
Pokušaj prevare Hercegovaca sa pričom o Fondaciji, samo je mali dio sveukupnog Grogorijevog plana za izvlačenje iz teške finansijske krize u kojoj se njegova firma i on lično nalaze. On namjerava da pobjegne iz Hercegovine i sjedne na čelo neke od Eparhija, koje su mnogo bogatije od ove koju trenutno devastira. Propao mu je pokušaj da se preseli u Beograd, jer je Sabor SPC odložio odluku o podjeli te regije na nekoliko episkopija, čemu se Grigorije nadao. Zato je krenuo u otvoreni sukob sa vladikom Vasilijem Kačavendom, lobirajući unutar SPC – a da se narečeni penzioniše, “jer kvari ugled Crkve svojim seksualnim perverzijama”, a da on sjedne na njegovo mjesto.
Nekada najmoćnija i najuglednija hercegovačka firmka Eparhija Zahumsko – hercegovačka (EZH) nalazi se pred stečajem i teško da će je iz dubioze, teške nekoliko desetina miliona maraka, izvući i firma – majka Srpska pravoslavna crkva. Šta više, očita je nebriga beogradskog Konzorcijuma za poslovanje hercegovačke ekspoziture, što se djelimično može opravdati i unutrašnjim brutalnim borbama vodećih menadžera za što bolji dio kolača ove profitabilne interesne organizacije. Upravo tu činjenicu obilato koristi direktor EZH Grigorije Bonvivan, koji je ujedno i likvidacioni upravnik nekada moćnog preduzeća. Eparhija je bankama, po raznoraznim osnovama, dužna najmanje šest miliona maraka, a pitanje dana je kada će ove finansijske institucije krenuti da se namire pljenidbom hramova i pripadajućeg im zemljišta, jer se krediti ne vraćaju. Grigorije Bonvivan je pare spiskao na putovanja u Barselonu, London, Pariz…, te na propale ugostiteljske, građevinske i privredne aktivnosti, pri tom demonstrirajući gotovo nevjerovatnu sposobnost da sve čega se dohvati, po pravilu i bez izuzetka uništi zajedno sa temeljom.
Ništa manju sumu od već navedne, dobijenu u raznoraznim grantovima od Vlade RS, Grigorije Bonvivan je takođe spiskao na svoje sulude projekte, sve u pokušaju da lične, sada je to jasno, ograničene intelektualne i svake druge sposobnosti, uzdigne na istorijski pijedestal Vladike, kojeg će narod pamtiti po velikim djelima. Narod ga je već zapamtio, ali po izuzetnim nedjelima, kriminalu, korupciji, lažima, prevarama, licemjerstvu, bogohuljenju… Grigorije Bonvivan slobodno se može nazvati i Grigorije Nečastivi, jer nakon njegovog zaposjedanja trona Svetog Vasilija, Hercegovina je potpuno devastirana, isječena od svijeta, a SPC na ovom prostoru pretvorena u kriminalni klan, koji otvoreno pljačka, otima, a po potrebi kamenuje i prebija. Kako stvari stoje, uskoro će i da ubijaju.
Grigorije preko svoje medijske mreže, svako malo pušta u javnost “igrarije” Vasilija sa striperima i monasima, a u tome ima podršku zvaničnog Beograda, kojem je Zvorničko – tuzlanski episkop kolac u oku, zbog svog ogromnnog uticaja u SPC. Prilikom zasjedanja oko izbora novog Patrijarha, Vasilije se dvoumio da li čak da ide u Beograd, jer su mu stizale otvorene prijetnje da će biti uhapšen, pa čak i ubijen. Ipak je otišao, a prijetnje i pritisci su se nastavili nesmanjenom žestinom. Vasilije, koji jeste amoralna spodoba, neće se predati lako, jer ima i pare i moć i teško će se hercegovački fićfirić iznijeti sa njim. Uz to, ima i otvorenu podršku predsjednika RS Milorada Dodika, kojemu je najznačajnije uporište unutar SPC.
Dodikovu podršku Grigorije je izgubio, nakon što je sjedište Eparhije iz Trebinja prenio u Mostar. Tom prilikom ga je Dodik, u svom stilu, poslao u “tri p.m.”, a odnosi među njima su potpuno zahladili. Eutanazija Vasilija značajno bi oslabila Dodika. Svjesni su toga u Beogradu, kao što su svjesni i činjenice da će ga lakše urušiti, (proces je već krenuo), uz pomoć ovdašnje infrastrukture SPC – a, nego bez nje. Svjestan je toga i Grigorije, koji se tamošnjim vlastima otvoreno nudi, poput onog čuvenog Vasilijevog stripera. Kao prelazno rješenje razmatra se mogućnost da Grigorije što skorije zamijeni Mitropolita Nikolaja, koji je u poznim godinama. Igre su počele i bilo bi logično poželjeti da pobijedi bolji. Međutim, u ovom slučaju dobrog nema i u svakom ishodu pobjednik je gori/najgori.
Grigorijevo pismo Arhijerejima Srpske Pravoslavne Crkve (decembar 2008.)
Dragi oci i braćo, nakon našeg posljednjeg sabranja imam želju i potrebu da vam se obratim i na ovaj način, pisanim slovom, moleći Gospoda Isusa Hrista da me pomiluje i nadajući se u silu i dejstvo i blagodat Svetog Duha da ćete razumjeti, ako ne moje riječi i misli, ono makar iskrenost srca koja iz njih progovara. Isuviše bi bilo očekivati poslije svega da će ovo moje pismo donijeti velike promjene, tom mišlju se i ne zanosim, pogotovo znajući da je sve što ću napisati manje-više već rečeno. Ali mi se čini da sve to nije i zapisano, pa zbog toga – neka ostane i kao pisano svjedočanstvo posljednjih zbivanja.
Kao što znamo, Sabor na kome smo se sabrali 11. novembra 2008. bješe sazvan od Svetog Arhijerejskog Sinoda sa jednom primarnom temom, a to je: molba Njegove Svetosti Patrijarha Pavla da se radi nemoći i bolesti oslobodi teške odgovornosti i svoje službe, te da se shodno tome izabere i novi Patrijarh naše Crkve. Sabrali smo se na taj poziv Svetog Arhijerejskog Sinoda iz cijeloga svijeta, sa željom, nadom i velikom brigom razmišljajući o izboru novog Prvojerarha naše Crkve.
Nemam želju da govorim o svim peripetijama koje su prethodile našem sabranju, niti o svim javnim šeprtljarijama koje su nastale povodom Patrijarhove molbe, potpomognute novinarskim senzacionalizmom, i koje su umnogome bile odraz i našeg duhovnog stanja i (ne)zrelosti. Reći ću samo to da sam kao episkop Crkve Hristove na tom Saboru, kao i većina vas, konačno doznao da je Patrijarh zaista i potpisao tu molbu u kojoj nas jasno moli da ga zbog bolesti i nemoći razriješimo dužnosti i izaberemo njegovog nasljednika.
Poštujući elementarnu ljudsku logiku i elementarnu crkvenost, činilo mi se najnormalnijim da – ako je već tu molba Prvoga među nama, njegovom rukom potpisana, u šta smo se svi uvjerili i jednodušno prihvatili – trebalo je onda da molbu staroga, svetoga i nemoćnoga oca uvažimo. Potom bi uslijedile druge ozbiljne stvari, poput utvrđivanja načina izbora i konačno i sam izbor Patrijarha. Tek tada, kada bi novi Patrijarh zakazao Sabor, mi bismo konačno mogli da radimo po dnevnom redu, rješavajući goruća pitanja u našoj Crkvi sa punim kapacitetom. Rješavanje složenih problema, kao što sam pomenuo, zajedno sa nizom svima dobro poznatih pitanja oko arondacija eparhija, izbora Arhijereja i slično, ne može se u potpunosti riješiti u odsustvu Prvoga, tj. Njegove Svetosti.
Iako je nekolicina nas jasno i sa čuđenjem postavila pitanje: Zašto su druge tačke na dnevnom redu, a ne ona bez koje ništa drugo ne može biti riješeno? – od predsjedavajućeg, mitropolita Amfilohija, nismo dobili nikakav odgovor! A nakon toga je počela rasprava o prvoj tački dnevnog reda. Čula su se svakojaka razmišljanja, najčešće o neautentičnosti Patrijarhovog potpisa (Lavrentije, Jefrem, Nikanor). O tome postoji pismena prestavka Episkopa Jefrema koja je do same srži dovodila u pitanje molbu Njegove Svetosti i svako djelovanje Svetog Arhijerejskog Sinoda u vezi sa tom molbom. Na to je mitropolit Amfilohije odgovorio da je to uvreda i da je neprihvatljivo sve što je napisao Episkop Jefrem, rekavši pritom izričito da se Patrijarh mora birati.
Njegov govor je zvučao kao glas zdravog razuma u situaciji koja je već počela da poprima razmjere neuviđavnosti po pitanju stvarne situacije u kojoj smo se našli. Govorili su i drugi (Ignjatije, Fotije, Maksim, Irinej), ne mnogo ali razmišljajući u istom pravcu – da je „sve jasno i logično” i da nema potrebe za daljnjim objašnjenjima nego da treba djelati. Međutim, desilo se nešto sasvim neočekivano. Na samom kraju poslijepodnevnog zasijedanja prvog dana rada Sabora, tačno u 19 časova, predsjedavajući mitropolit Amfilohije ustao je i rekao: “Pošto vidimo da većina nije za usvajanje molbe Njegove Svetosti, neka naša odluka bude da umolimo Njegovu Svetost da i dalje ostane na tronu SPC”.
Uzalud je episkop Fotije govorio: “Sačekajte, da glasamo!” Uzalud se jasno čulo: “Zar se tako poštuje Patrijarh?!” Uzalud je episkop Irinej bački rekao: „Ne možemo tako da završimo, sutra treba nastaviti o ovoj veoma ozbiljnoj temi.” Odluka je već bila donesena! Te noći je bilo i veliko veselje kod Vladike banatskog u keliji. Sutradan je svečano objavljeno kako je narod sa velikim olakšanjem primio vijest da je naš Patrijarh i dalje Pavle.
I zaista, u narodu je stvorena slika i prije i poslije Sabora kako postoje “zli” i “dobri” momci. Zli su oni koji hoće da smijene svetog, starog i nemoćnog, a dobri ga štite i brane od njih. Po prirodi stvari, narod se svrstao među dobre i za nemoćnoga. To je klasičan oblik medijske manipulacije i ovakva slika i ne bi mogla da se formira bez medija, koji su u tome zdušno pomagali, kako pisani tako i elektronski.
Verujem da se sjećate kako je baš patrijarh Pavle govorio da su najopasnije poluistine, one nam se potkradaju i kad ih nismo svjesni. O tome hoću ponešto da kažem, jer je puna istina da je veliki broj onih koji aktivno žive svoj crkveni život, i koji razumiju šta to u stvari znači bila tužna, postiđena i sablažnjena NAŠIM ČINOM. Svi koji sumnjaju u ovo treba da pitaju naše studente i mnoštvo drugih mladih ljudi, kao i onih starijih, koji se sabiraju u našim hramovima – tog jutra kada je vijest sa Sabora objavljena javnosti oni su bili tužni i zabrinuti, i nama se čini s pravom. Još jednom smo, sada ne samo Sinod nego i cijeli Sabor, pokazali i pred njima i pred svim drugim ljudima koliko smo “ozbiljni” i “odgovorni” prema Crkvi kojoj služimo i prema društvu u kome živimo.
Jedan ugledan i učen mladi čovek koji čitavim svojim bićem živi u Crkvi rekao mi je tog jutra da mu je sada sasvim jasno zašto smo izgubili i Crnu Goru i Kosovo i doživjeli takav poraz u Hrvatskoj: “Sad mi je jasno”, rekao mi je, “zašto sve više ozbiljnih ljudi neće ni da čuju riječ o Crkvi”. A mi i dalje uživamo u populističkom zamajavanju i govorenju o tome kako je “većina arhijereja” i “većina naroda” za neku odluku. Većina kog naroda? Većina je postala mjerilo! Gdje? U Crkvi!? Zar je to moguće! Kako bi sada trebalo da se sjetimo one molitve koju na svakoj Liturgiji čitamo – da se iz sveg srca pomolimo “za grijehe naše i neznanja narodna”. U času kada je teatralno objavljena vijest o “narodnom oduševljenju”, čak i uvaženi mitropolit Amfilohije, uzviknuo je: “Vox populi vox Dei! Podsjetio sam nas tada da to nije baš hrišćanski izraz, nego da je više paganska izreka, koja u jevanđelskom kontekstu – ako imamo u obzir novozavjetno judejsko-narodno: “Raspni ga, raspni” – svakako ne može da stoji! Narod je žedan vode žive, živoga Boga, a mi arhijereji smo prvi pozvani da ih dovedemo do tog izvora, do bogopoznanja. I ne samo da smo pozvani, nego smo i odgovorni pred Bogom i pred ljudima da obavljamo svoju dužnost, i da budemo u najmanju ruku “profesionalni”, da upotrijebim taj grubi ali precizni poslovni izraz. Kao i bojazan od njegovog opozita – od diletantizma, od kog Bog neka nas sačuva.
Slava Bogu, u posljednjih dvadeset godina u našoj Crkvi dogodile su se mnoge divne stvari. Hramovi su najčešće puni, i opet, prije svega, puni mladih ljudi, što je danas, u vijeku afirmacije subjekta i izolovane samoposvećenosti, prava rijetkost. Štampano je i prevedeno bezbroj knjiga o kojima smo nekada mogli samo sanjati, i što je još važnije – one su našle svoje čitaoce u velikom broju. Mladi ljudi danas znaju šta je Crkva, razumijevaju teologiju i mnogi su u naučnom pogledu prevazišli svoje učitelje. Druga je stvar to što učitelji nekada to i ne vide, ali i to je valjda prirodno. Na hiljade je novokrštenih. Tih ljudi ima iz svih slojeva našeg društva i naročito mnogo ima obrazovanih. Njih nećemo moći držati u strahu od Crkve i kriti se iza Božijeg autoriteta. Jer ti ljudi nisu prosto „religiozni”, oni su hrišćani.
Nekima od nas to, izgleda, nije jasno i zato prelazim na konkretne probleme. Beograd je dvoipomilionski grad bez aktivnog episkopa, gdje se manipuliše bolešću našeg starog i nemoćnog Oca, a odatle slijedi dovođenje Crkve u stanje BLOKADE po svim pitanjima, nemogućnost redovnih zasijedanja Sabora, nemogućnost bilo kakve reorganizacije – A SVE TO „NA POLZU CRKVE I NARODA”. Kako ćemo ovo objasniti tim mladim ljudima, koji nisu bili baš presrećni našom najnovijom odlukom?! Kao oni koji u Crkvu ulaze ponekad ili nikad, njihov crkveni život nije sveden na sentimentalno-psihološki nivo, niti su oni u Crkvi iz nacional-ideoloških razloga.
Nasuprot tih liturgijski aktivnih, svježih i odgovornih ljudi, kojih je svakim danom čudom Božijim sve više i više, stoje izanđali, potrošeni tužni ljudi izgubljene vjere, koji to nadoknađuju fanatizmom, strahom, sljepilom, divljenjem sebi – kao npr. jedan sablažnjeni i samozvani akademik i jedan propali pop-političar, nedoučeni profesor i uz to moralista. Pokušavaju protivstati tom novom i svijetlom talasu ljudi koji dolaze. Glavna razlika između tih mladih ljudi i ovih koji upadaju kao razbojnici na Svete Liturgije (prikrivajući svoje bezbožništvo pjevanjem pobožnih pjesama i psevdohrišćanskim parolaštvom) u tome je što ovi prvi vole Crkvu i znaju šta je Crkva poštujući njenu jerarhijsko ustrojstvo, a ovim drugima nedostaje to zlatno zrno slovesnosti i nadoknađuju ga vjerskim fanatizmom.
Ponukan razgovorima i molbama velikog broja hrišćana pišem vam, braćo i oci – da njihov gnjev ne prepunimo i ne okrenemo ih protiv sebe. Hoćemo li ih primorati da zbog čuvanja ustrojstva i strukture same Crkve prave sabore i mitinge, na kojima zasigurno ne bi bilo po dva autobusa zbunjenih i sablažnjenih, nego mase odgovornih, slobodnih, zdravorazumnih hrišćana. Ne pada nam, naravno, na pamet da pokušamo da tako nešto iniciramo, nije problem, ali, itekako smo uvjereni da je vrijeme da jasno kažemo kako je narušen red i poredak. I da mi već odavno, nažalost, kao jerarhija ispoljavamo nemoći dramatičnih razmjera.
Bez ikakvog valjanog razloga uveli smo vanredno stanje u život naše Crkve, a zašto? Nije ni rat, niti glad, ni epidemija niti šta slično po srijedi. Nego umjesto da rješavamo probleme, mi ih godinama guramo pod tepih i odlažemo za neka druga vremena. Ponašamo se kao ljekar koji zagnojene rane umjesto da otkrije i očisti, još više skriva i zatvara da vremenom prerastu u otvorenu ranu na tijelu naše Crkve. Kao da nemamo volje ni snage za pokajanje, za preumljenje, ispravljenje… Naša saopštenja su uglavnom stereotipna, i biva to da nam se ljudi smiju govoreći da treba da prestanemo da lažemo i njih i sebe.
Evo samo nekoliko primjera očigledne nemoći:
- Javni nesrećni skandal sa episkopom vranjskim, kada je sve bilo prepušteno građanskom sudu i sudu javnosti, a mi, Crkva, do dana današnjeg ne učinismo ništa više do pilatovskog pranja ruku, niti smo stali uz njega niti mu sudili, niti ga opravdali, a što je moralo biti po Ustavu i kanonima;
- Punih sedamnaest godina episkop Artemije, svjesno ili nesvjesno, naočigled svih gradi građevinu raskolničkog duha. Hrišćani monasi, mirjani, laici, klirici TO VIDE i jasno im je šta se dešava. A nama? I šta činimo?
- Episkop Nikanor banatski pred kamerama izopštava jednog neosporno KANONSKOG arhijereja Crkve, uz to jednog od najuglednijih kako u našoj tako i u svim pomjesnim Crkvama, što i preosvećeni Nikanor zasigurno zna. Opet ćutimo!;
- Mnogoučeni episkop Filaret na sablazan svih, nejevanđelski i nehrišćanski štrajkuje glađu, i na tom mjestu posjećuju ga arhijereji, i na tom mjestu podiže se hram, crkva sablaznica, šta li? I sve to biva iskorišteno u dnevno-političke svrhe;
- Punih sedamnaest godina Pavlovom rukom i djelom zacijeljeni raskol u Americi ne zacjeljuje. Kao da se raskolnicima daje vremena da se uspostave.
- Vjeronauka u Beogradu je pred fijaskom. A hram Svetog Save gradimo kao da je Skadar na Bojani.
- Nije li čudno, na primjer i to što je sa toliko gnjeva primljena prestavka episkopa Gerasima i Fotija o lustraciji?
Kad se podsjetim na sva naša služenja nacijama, ideologijama i ljudima, skrivanjima iza ideje srpstva , svetosavlja, nacionalne Crkve, „čuvarke narodnog bića” itd. kojim izrazima se branimo od navodnih „nesvetosavskih” i kojekakvih drugih uticaja, a u stvari u licima Episkopa projavljujemo nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena u kome nas je Bog postavio za pastire slovesnoga stada. Projavljujemo vidljivu nesposobnost da budemo Crkva. Jasno postaje, imajući naprijed rečeno u vidu, zašto je episkop Ignjatije braničevski za neke “jeretik” i “izdajnik vjere pradedovske” – upravo zato što on stalno insistira na tome da budemo Crkva. Postaje jasno i to zašto već skoro polovinu arhijereja toliko kleveću i ogovaraju raskolnički sajtovi, nazivajući ih „izdajicama”, “vatikanskim slugama” ili “slugama cia-e”. Zato što hoćemo da služimo našoj Crkvi i nismo pod kontrolom UDBE ili BIA-e.
Jasno je i zbog čega sada od nas brane Patrijarha Pavla, bolesnog i nemoćnog, onog kojeg su otvoreno i javno mrzeli i oni koji ga sada spasavaju od dušmana, oni koji su ga htjeli živog zakopati. Zar je za nas vlast isto što i život? Mitropolit Amfilohije je i ovog puta pravio kompromis, koji je katkad dobar i koristan. Ono što je sad, nakon Sabora, jasno jeste to da pomirljivi ton Visokopreosvećenog Mitropolita nije bio kompromisan, vjerujem više nesvjesno nego svjesno, već potpuno i jasno opredjeljen za status ljuo, za besporedak i nastavak postojećeg neporecivog haosa.
Zašto je tako bilo, barem meni, nije i ne može biti jasno. On je mudar i pametan… Neka dopusti, da mu kažemo kao „ludi Hrista radi…” (1Kor. 4,10). Moram, dakle, upitati najprije njega, pa onda i sve vas, oci i braćo – ima li kompromisa sa Hristom? Gospod i Spasitelj naš rekao nam je sa bogočovječanskom revnošću: čuvajte se kvasca farisejskoga, a to je licemjerje! Oštre su rječi ali nisu bezrazložne.
Oci i braćo, pišem vam ovo pismo otvoreno i iskreno kao što sam i na Saboru svagda iskreno govorio. Znam, nekada griješeći i kajući se, ali mi je i to milije nego i pravdu da činim neiskreno. Ne mogu a da nas sve ne zamolim da se upitamo: zar je individualizam toliko prevladao u svijesti naših arhijereja da je važnija popularnost našega Patrijarha u narodu, nego sama zajednica u kojoj je on Predstojatelj? Na žalost, čini se da je naš otac i Prvojerarh postao paravan iza kojeg skrivamo bezbroj sopstvenih nedostataka. Ne sumnjam da je svet, ali isto tako ne sumnjam da je smrtan, i prema tome otići će u zemlju od koje je i uzet (Post 3,19). A čvrsto se nadam i vjerujem da će ga odatle Gospod podići i u naručje Avramovo nastaniti. Ali, pitam se i pitam vas – kome činimo uslugu svojom odlukom o “umoljavanju za ostanak na tronu”? Da li Svjatjejšem Pavlu odbijajući NjEGOVU VOLjU I ŽELjU, da li Crkvi koja je, ponavljam, BLOKIRANA, da li narodu prestonog grada, ili pak određenom broju onih kojima haos odgovara?
Međutim, mi više nećemo moći da se skrivamo iza lica svetog i skromnog starca, našeg Patrijarha, koji se trenutno, kako reče jedan od Arhijereja, ne liječi na VMA, nego tamo stanuje na našu opštu sramotu. Pored tolikih manastira i konaka, gdje bi, možda, i u boljim uslovima mogao provesti ostatak svog zemaljskog života, ne zauzimajući mjesto nekom mlađem bolesniku.
Pretpostavljam i gotovo zasigurno znam, dragi oci i braćo, da sam vas uznemirio i narušio ovaj tzv. “mir”, prividni i nestvarni, koji moju jadnu dušu tako silno potresa. Onaj čije ime nosim, Sv. Grigorije Bogoslov, naučio me je jednom rečenicom, od koje zemlja na kojoj smo drhti i duša koju nosimo trese se: “Bolji je rat nego mir koji odvaja od Boga.”
Moguće je da će na sve ovo neki od vas reći kako sam ja prosto mlad i ambiciozan, i kako hoću da budem na mjestu prvog. Ali ja znam i vi znate da onaj koji bi htio da bude Patrijarh mudro bi ćutao i gledao da se dopadne svima, no ja ne vjerujem u takav način života. Ne vjerujem tako u Boga i iznad svega stalo mi je do jedinstva Crkve. Kako veli Sv. Dionisije Aleksandrijski: “Umrijeti da ne bi razderao Crkvu, isto je tako slavno kao i ne prinijeti idolima žrtvu.” Po mome mišljenju prvo je i uzvišenije, jer se u tom slučaju umire radi dobra cijele Crkve, a u drugom radi spasenja svoje duše.
Patrijarh je garant tog jedinstva Crkve, zato se i borim da ga izaberemo što prije, Tijela radi Hristovog koje se na zemlji u prvojerarhu vozglavljuje i bez njega ne može, kao što vam je po ustrojstvu Crkve poznato, da ima život i da opstane. Nije to borba da izaberemo ovog ili onog, mene, Janka ili Marka – nego Patrijarha. Nikad i nikome nisam rekao da li to hoću ili neću da budem ja, jer mi se i jedno i drugo čini krajnje neukusnim. Ali sam zato čuo i vidio kako neki govorahu da ne žele da budu na tom mjestu, a sve čine da ga se domognu, i to me kao čovjeka i vašeg brata žalosti.
Zato želim da se u ovom važnom trenutku za istoriju i život naše Crkve sjetimo riječi Svetog Pisma, i da za episkopa, pa i Patrijarha, biramo onoga koji, po riječima Ap. Pavla, svojim domom dobro upravlja, ima poslušnu djecu sa svakom skromnošću. A ako neko ne umije svojim domom upravljati, kako će se moći starati za Crkvu Božiju? (1Tim. 3,4-5). I naročito bih se usudio da dodam – da ne biramo one koji upadaju u tuđe domove i radije po njima vršljaju nego što se svojom kućom bave. To je ono za šta ću se, siguran sam, kao član ovog Sabora, snažno zalagati.
Želim da budem do kraja iskren prema vama pa da kažem i ovo. Naš ministar vjera je sa ponekim od vas razgovarao o ovom pitanju, kao zreo i ozbiljan čovjek, koji kao hrišćanin i čovjek na odgovornom položaju u društvu ima uvida u istorijski trenutak u kome se nalazimo i sagledava kao pronicljiv um svu širinu i dubinu situacije u kojoj smo. Predložio je da taj koji će da bude prvi ima vitalnost i energiju, da bude mlađi čovjek koji će imati snage da se sa pomenutim nosi i mnogi su mu to uzeli za zlo. Kao da čovjek kome je to i po zanimanju dužnost, a još čovjek sa takvim neporecivim kvalitetima, nema pravo da kaže svoje mišljenje? Izgleda da se sav naš konzervativizam i izolacionizam svodi na to da niko ništa nesmije da nam kaže, ni čak da misli i brine se. Za sve ono za šta imamo pravo da se molimo treba i da brinemo i promišljamo.
Nažalost, ponovo se među nama pokazala moć i želja vlasti – i ne samo da nije izabran neko po volji onih koji misle da vlast imaju, nego nije izabran niko. Želja bivših vlastodržaca ovog svijeta, oličena u dejstvu raznih „tajnih službi” ispunjena je sto procentno. Možda i u ovoj prilici očekuju da im čestitamo jer još uvijek vladaju situacijom, i nama nije poblem da to i učinimo. A što se tiče tolikog pozivanja na narod na ovom Saboru, samo ću reći toliko da kad se već pozivate na narod onda ga pitajte. Pitajte narod i vidjeli biste kuda bi vas-nas to odvelo.
Zato vas, braćo Arhijereji, molim da otvoreno i iskreno govorimo o svemu, da bismo došli do sabornog jedinstva, da bi Hristos bio među nama, da se čuvamo toga što se, na žalost, uvuklo u našu Crkvu, a što veliki Pavle izobličava: A ovo kažem zato što svaki od vas govori: Ja sam Pavlov, a ja Apolov, a ja Kifin, a ja Hristov. Zar se Hristos rezdijeli? Da se Pavle ne razape za vas? Ili se u ime Pavlovo krstiste? (1Kor.1, 12-13) Ovdje bih rekao, da niko ne bude Amfilohijev ili Vasilijev, Artemijev i ne daj Bože Grigorijev, nego da budemo Hristovi. A svjedoci ste kako je na jednu moju ovakvu riječ reagovao vladika Zvorničko-tuzlanski Vasilije. Napravio je teatar od toga, vikao i govorio mi svakojake rđave riječi, a vi ste opet mudro ćutali. (I ja se pitam hoćete li da stvarno otvorim usta do kraja i u riječima razvežem čvorove o čijem postojanju svi decenijama znamo.)?!!
Ovo vam pišem iz male, drevne Eparhije koja ima 70 000 stanovnika i oko pedeset sveštenika, koju volim silnije od svega i koju nikada ne namjeravam svojevoljno napuštati. Pišem bolno vapijući da naš prestoni veliki grad (35 puta brojniji od naše eparhije) dobije episkopa i episkope, da nam se ne obrću stvari naopako, da ne optužujemo nekog sveštenika što vodi Crkvu, kao što je to bio slučaj prethodnih godina. Znam da ćete reći da mitropolit Amfilohije zamjenjuje oboljelog Patrijarha, ali ja ću vas upitati: a ko onda zamjenjuje mitropolita Amfilohija u njegovoj Eparhiji? Znam takođe da su se Sveti Apostoli brinuli najviše za velike gradove: Jerusalim, Antiohiju, Aleksandriju, Atinu, Smirnu, Korint, Efes, Solun, Rim… jer su znali da iz tih gradova izvire sve i širi se svuda. Hrišćanstvo je, kao što znamo, vjera nastala u gradovima i njima prevashodno i pripada.
Neka se ne ljuti niko, ili neka se ljuti, ali da ne zađe sunce u gnjevu njegovom, vašem. Beograd je danas grad u kome naša Crkva ne vrši svoje djelo i nema Episkopa. Neko će reći da ima Patrijarha Pavla – ali koji je na VMA već godinu dana. Sjećate li se da je isti Pavle svoje najbolje prijatelje, kada su oboljevali i zapadali u nemoć, a radi brige o njihovim Episkopijama, još za njihovog života (mitropolita Dabrobosanskog Vladislava i episkopa Žičkog Stefana) penzionisao (zajedno sa saglasnošću svih na Saboru) i na te Episkopije postavio episkope. Pavle je itekako znao šta znači Episkopija bez Episkopa. To je nekada znao i mitropolit Amfilohije boreći se sa sveštenim gnjevom da Episkopija Zahumsko-hercegovačka dobije svoga Episkopa, i uvidjevši u vremenu koje je uslijedilo kako je i njegova, tada jedna Mitropolija CP stasala da na svojoj teritoriji formira još jednu Eparhiju.
Društvo u kojem živimo se rapidno mijenja iz dana u dan. Naša Crkva se u savremenom svijetu susreće sa mnogim pitanjima na koja treba da da odgovore. Jedno od najaktuelnijih pitanja je i pitanje “globalizacije”, kao i mnoga druga pitanja koja se u tom procesu nameću. Da li je to zlo samo po sebi ili možda i mi kao Crkva možemo uticati na taj proces? Da li se pitamo kakav bi odgovor na ovo pitanje dali Apostoli Hristovi, prvenstveno Pavle, koji se nisu skrivali od tadašnje globalizacije (Rimske Imperije), nego su bili spremni na borbu i žrtvu i živote svoje položili da bi u toj i takvoj nehrišćanskoj i antihrićanskoj imperiji hrišćanske temelje postavili.
Na samom kraju bih dodao još nešto o čemu je već bilo riječi ranije, ali volio bih da i to bude deo ovog pisma i tako ostane zabilježeno. Neko se od vas sjeća, neko možda i ne – 2006. godine je u Peći služio službu Patrijarh srpski G. Pavle, na kojoj sam stajao u priprati crkve, a služba se odvijala uz veliku nemoć načalstvujućeg našeg Patrijarha. Kad smo se vratili u Beograd, na samom Saboru njemu lično i pred svima vama postavio sam tri pitanja rekavši: “Vaša Svetosti,
1) Možete li da služite Liturgiju?
2) Možete li da predsedavate Saborom?
3) Možete li da vodite Sinod?”
Nastao je muk. Odgovora nije bilo. Vi ste svi ćutali. Neki su me poslije grdili. Sada Vas ponovo pitam isto:
Šta tačno znači to:
1) Da Patrijarh ne služi Svetu Liturgiju?
2) Da ne predsjedava Saborom?
3) Da ne predvodi Sveti arhijerejski sinod?
I na kraju, uz ova tri, neka bude i dodato i sljedeće. Da li je to svetosavski, kada imamo u vidu da se sam Sv. Sava glavom, povukao sa trona u 56 godini života, a kako on, tako i u svoje vrijeme Sv. Arsenije, njegov nasljednik na tronu. Da li su time i oni možda „zlo donijeli” kako se danas neki izražavaju po pitanju povlačenja na pokoj Patrijarha, pune tri decenije starijeg od njegovog svetog prethodnika Save i našeg Crkvonačalnika?
Da, moguće je da će se opet primijetiti da sam grub i tako prenebregnuti moje riječi. Za sve to vrijeme Crkva “funkcioniše”, ili, riječima kako reče neko na Saboru “fantastično funckioniše”. Čovjek, zamjenik, rukopolaže desetine možda i stotine novih sveštenika. I to mu svi zamjeraju, a neće da mu kažu. Razmišlja li on da možda, ipak neće biti on na čelu? Kakvu će uslugu napraviti novom Arhipastiru? Kakav je to način-praksa? Kuda mi to idemo? Čule su se poluprijetnje. Episkop Vasilije pominje neku “bosansku crkvu”. Neki se boje da ako ne bude Amfilohije Patrijarh, odvojiće Crnu Goru. Ja mislim da su to neslane šale…
Oci i braćo, još jednom oprostite, ali vas molim da pokažemo hrabrost i ljubav, inače će nas kompromiserstvo i kukavičluk dovesti u još nezavidniji položaj i niko nam neće biti kriv, osim mi sami sebi, i ne samo sebi. Nećemo se valjda i za ovo žaliti na novi ili stare “svjetske poretke”? Ako nema poretka u Crkvi, neće ga biti nigdje i narod – crkva će da strada, kao što je to sada slučaj. “Jer svi ovi besporetci po poretku nekome sljeduju” i taj poredak po kome sve sljeduje je struktura i hijerarhijsko ustrojstvo Crkve, koju je osnovao sami Bog, Gospod naš Isus Hristos sa Ocem i Duhom Svetim u vijekove, vijekova.
